7. ožujka 1970. godine dogodila se neobična nesreća u selu Stružec, kod Zagreba, Hrvatska. Tijekom projekcije u lokalnom kinu, kinooperator Drago Rošin primijetio je uzbuđenje u publici. Do tada su na projekcijama znali biti nemiri, ali ovaj put su ljudi stajali s glavama i izlazili iz dvorane u panici. Prema izvještajima, 55 ljudi je hospitalizirano zbog curenja plina u dvorani, s time da im je život bio doslovno bio na rubu smrti. No, reakcija javnosti na tu nesreću bila je minimalna ili gotovo nepostojana. Navodno je razlog tomu to što su mještani pristali i zavjetovali se na šutnju zbog straha od posljedica, kazni i nejasnih pravno-imovinskih odnosa u kinu. Pet desetljeća kasnije, Rošin (84) govori o tom događaju, koji nije bio jedini slučaj trovanja u tom domu; samo nekoliko mjeseci ranije, nekoliko članova amaterske vatrogasne postave također je bilo otrovano… Jesu li ta dva slučaja povezana i spajaju li se u medijima u jedan, što se zapravo dogodilo? U dokumentarnom filmu, koji je kolaž arhivskih snimaka, fotografija i filmskih dnevnika iz 1950-ih i 1960-ih, obrađenih kao “pronađeni snimci”, saznajemo da više nije sigurno što je od ukupnog slučaja istina, a što mit, već koristeći slučaj anegdotski da se prisjetimo vremena kada je kino zamijenilo televiziju, kad su projekcije ovisile o tome hoće li operator u točku “zaigrati” u birtiji, hoće li namjerno ili slučajno preskočiti film, te kako su kina u malim mjestima ostala upisana u povijest…